Smrt

Danas ćemo govoriti o jednoj od najvećih misterija na svijetu. Naravno, to je smrt, ili blaže rečeno prestanak življenja. Životni ciklus svakog čovjeka izgleda otprilike ovako; Rodimo se, ne razumijemo ništa, počinjemo upoznavati svijet, idemo u školu, uživamo, patimo, zaposlimo se, možda oženimo, radimo cijeli život, patimo, patimo, patimo, uživamo, odlazimo u penziju, sada je već teško uživati jer smo limitirani starošću pa hajmo reći da tada odmaramo, umiremo. U ovom razdoblju kada upoznajemo svijet shvaćamo i činjenicu kako svi umiru i kako ćemo i mi sami umrijeti. Želio bih znati konkretno kada sam ja shvatio tu činjenicu. Što mi je proletjelo kroz glavu i kako sam se osjećao. Jer razmislite malo, vi ne znate što je smrt, onda saznate za nju i shvatite kako jednog dana više nećete postojati. Mislim da je to najšokantnija vijest koju ćemo u životu primiti. Očito to prvi put čujem u vrijeme kada smo toliko mladi da zapravo ne razumijemo tu činjenicu i onda s vremenom, postepeno počinjemo shvaćati srž. Koliko ste samo puta pomisliti o tome kada ćete umrijeti i kako? Što će biti nakon smrti. Nebroj puta vjerujem. Usprkos religijskim tumačenjima, bilo koja vjera da je u pitanju, mislim da ipak svaki čovjek u sebi nosi crv sumnje koji preispituje ta tumačenja. Primjerice, katolici vjeruju u vječni život na nebu. Ali pošto je to vjerovanje, nikad ne mogu biti sigurni da je to istina i uvijek će se pitati dali postoji još neka opcija. Ne zato što nisu pravi vjernici nego zato što je čovjek takav po prirodi, radoznao, sagledava opcije, racionalan je. I hvala Bogu da smo takvi, inače bi svi ličili na programirane robote. Kada bih osobno morao birati što će biti sa mnom nakon smrti, izabrao bih jednostavno da nestanem. Da moj duh nestane kako će nestati i moje tijelo, jednostavno da je zemaljski život kraj. Jedan od razloga je taj što se bojim vječnog života, bojim se same pomisli na to. Zamislite da vam neko kaže: "živjet ćete vječno, uživat ćete duhovno u Božjoj ljubavi". Sve to zvuči sjajno osim dijela u kojem se spominje vječno. Mislim, koliko je to, 500, 10000, 100000000 godina? Ne. Vječno, nema kraja. Ja to osobno ne želim i bojim se te pomisli. Ponekad mi se jedan dan čini predug i nikako da prođe, zamislite onda vječnost. Jedna je činjenica neporeciva, svaki dan svjedočimo smrti i ti ljudi koji umiru više se ne vrate među nas trenutno žive. Možda idu na bolje mjesto, možda idu na gore, možda ne idu, možda je zemaljska smrt kraj, možda žive ovdje kao duhovi, možda žive ponovno ovaj život u nekom paralelnom svemiru. Toliko je opcija i niti jednu ne možemo isključiti. Malo je frustrirajući što nikad nećemo znati što je zapravo istina, znat ćemo tek kada napustimo ovaj svijet. Ili možda nećemo ni tad? Za kraj, nemojte se sramiti ako se bojite smrti, to je sasvim prirodno. Sramite se ako se bojite živjeti!