Nestajemo

Živimo u vremenu kada je teško imati jedinstveni identitet, razlikovati se od drugih. Primjerice, vozite se u gradskom autobusu i gledate ljude oko sebe. Vi znate da je svaki od njih poseban, vole različite stvari, drugačije izgledaju itd. No jedna stvar koja je zajednička svima njima baca u drugi plan sve posebnosti. Devedeset posto ljudi u autobusu će gledati u svoj mobilni uređaj. S tom pretpostavkom većina bi rekla kako su svi ti ljudi "isti". Balzamirano sjede na sjedalici, gledaju u mobitel, nisu svjesni okoline, totalno nesocijalizirani. Pa kako onda reći da nisu svi isti? Gledano iz daleka, svi su oni mali čovječuljci pognute glave. Pa, onda se postavlja pitanje, gdje je nestao naš identitet? Tko nam ga je oduzeo? Tehnologija? Loše stanje u državi? Ili pak mi sami? U velikoj mjeri nas društvo tjera na određene promjene, no na kraju krajeva mi smo to društvo. Sve društvene mreže i sva ta "predivna" povezanost nije uvijek toliko predivna. Pa koliko ste se puta zatekli da bezvoljno surfate internetom, prelazite prstom preko ekrana i umirete od dosade? Koliko ste puta odgovarali svojim "prijateljima" samo da odgovorite, bez imalo pažnje i želje. Dali vam se to događa svaki dan? Također. Stvar je u tome da se bojimo. Bojimo se biti izostavljeni, izolirani. Nitko ne želi biti sam. Vrijeme je takvo da ako nemaš Facebook, ti praktički ne postojiš. Još ako slučajno nemaš Instagram ili Snapchat, možeš slobodno isprintati smrtni list i zalijepiti ga na kućna vrata. Ta internetska povezanost ima toliko dobrih strana i korisnosti, ruku na srce, sve je lakše na internetu. No dali je to vrijedno gubitka našeg identiteta? Dali je to vrijedno toga da ljudi postaju roboti koji šeću ulicom pognute glave? Ne bi znao. Svatko mora sebi sam ponuditi odgovor. Najbolje bi bilo kada bi se mogla postići samokontrola. Koristiti te usluge koje nam se pružaju u određenoj mjeri, no to je veoma teško jer smo preduboko upali u to živo blato i polako nestajemo. Polako nestajemo. Nestajemo. tajemo. emo. o.