A ja stojim
Začudili biste se koliko možete naučiti o čovjeku i svijetu samo kad zastanete na sekundu dok šećete ulicom grada. Djevojka u uskim trapericama prolazi sa svojim prijateljicama, vjerojatno iz škole, sretne su, nasmiješene. Gospođa u poslovnoj obleki hitro korača prema autobusnoj stanici, priča na mobitel i radi grimase ljutnje. Zamislite samo koliko je užurban i stresan život poslovnih ljudi, ali oni su to odabrali zar ne? Stariji gospodin je zastao poput mene i razgovara s još jednim starim gospodinom. Mašu rukama gotovo čitavo vrijeme, vjerojatno raspravljaju o politici ili stanju u državi. Vrlo brzo im se pridružuje i treći stariji gospodin koji ih je spazio prolazeći pokraj njih. Sada njih troje pričaju dok žena novopridošlog stoji sa strane vidno uzrujana. Ona najvjerojatnije još nije obavila svoj shopping do kraja i zbog toga je nervozna i nestrpljiva. U isto trenutku konobar nosi već tko zna koju tacnu pića na teraci obližnjeg kafića. Osmjeh nije pronašao put do njegovog lica, izmoren je. Možda niti ne voli ovaj posao ali ga je primoran raditi? Možda ga zapravo voli ali mu danas nije dan? Nikad nećemo saznati, osim u nekom ludom spletu okolnosti. Ljudi na teraci kafića ležerno sjede, kod njih nema žurbe. Lagano sjede na kavici, pale cigarete i gledaju u mobitel. Nađu se i poneki koji razgovaraju, čast njima. Svima njima je zajedničko što će na toj kavi žaliti se, na novac, na život, ali uglavnom na novac. Novca nema a kafići puni. Novca nema a pale se cigare kao da padaju s neba. Zanimljiv smo mi narod. Preko puta kafića, kraj trgovine slatkiša, mali dječak nekontrolirano plače. Majka se osvrće oko sebe zato što ju je sram stranih pogleda. Brzo mu stavlja ruku na usta govoreći da se umiri. Dječak i dalje želi pola stvari iz trgovine i dalje se ne želi smiriti. Majka shvaća kako je nemoguće dobiti ovu bitku pa ulazi u trgovinu i kupuje najjeftiniju lizaljku u izlogu. Dječak se sada umirio, nije bilo toliko teško. Mogao bih opisati sada još neke radnje, koje su svakodnevne ali ne zato manje zanimljive, ali čemu to. Ostavit ću vas da samo iskusite taj doživljaj. Stanite, potrošite tih dvije minute na nešto lijepo. Uvidjet ćete ljepotu postojanja. Prilikom stajanja, pogledajte i u sebe. Gledajte se kako postojite. Nije li to čudo?